Kad ti poraste glava vremenom od udaraca u sva nezatvorena vrata, fioke i ormarića krilca pa vičeš kad ostavljača zatekneš kako odlazi posle upravo počinjenog zločina i ništa nema naviku da zatvori što otvori, jer ti to smeta... a onda kad se desi da se razdvojite na neki dan, sam otvoriš vrata od ormarića i ostaviš da tako stoje, jer ti nedostaje.
Kad znaš da si centar nečijeg sveta.
Kad ne možeš da se zamisliš pored nekog drugog.
Kad se ničeg ne stidiš.
Kad voliš sebe u nekom.
Kad si nekom toliko drag da si sam sebi miliji.
Kad se za nekog plašiš.
Kad se ničega ne plašiš.
Kad ne plače od sreće što je dobio sina već od tuge što je tebe nešto bolelo.
Kad istrpi koncert Lea Martina i ne može da veruje čemu prisustvuje, pa je još i kupio karte da te iznenadi.
Kad ti je nečije hrkanje muzika.
Kad zaglaviš u bolnici, a drugi ne mogu da veruju da se sporazumevate očima. Kad zaspiš za vreme posete, a kad se probudiš shvatiš da poseta spava sa glavom na tvojim stopalima pa ti cimerke kažu da su mislile da to postoji samo na filmu. Kad te poseta kojoj niko nije oborio ruku poslednjih 20 godina tera da obarate ruke da vidi koliko si ojačao i pusti te da pobediš, a laže da nije pustio.
Kad te neko zove Lepi Cane i kad nisi sebi lep.
Kad se zbog nekog raduješ i neko se raduje zbog tebe.
Kad prvi pečeni kesten oljušti i pruži tebi. Kad prvi pečeni kesten oljuštiš i pružiš njemu.
Kad ste nervozni pa vičete ozbiljno i bez osmeha pa jedan prekine i kaže "ja znam da ti sad ne možeš da izdržiš a da me ne poljubiš" a drugi kaže "e baš mogu" i počne da se smeje pa se poljubite.
Kad te neko ubeđuje da su duvan čvarci makrobiotika i da to možeš da jedeš zato što je duvan biljka.
Kad si u nečijim mislima kako otvori oči. Kad na nekog misliš kako otvoriš oči.
Kad se sa nekim uklopiš kao puzzle.
Kad nekog nosiš uvek i svuda sa sobom u sebi.
Kad znaš da si beskonačan.
Kad te neko podigne toliko visoko da i da padaš - do zemlje bi se naživeo.